U programu će učesvovati provincijal Bosne srebrene fra Mijo Džolan, Enver Kazaz, Ugo Vlaisavljević i Ivan Lovrenović.
 
"Među bosanskim franjevcima XIX stoljeća kao najveći izdiže se lik Ivana fra Frane Jukića. Živio je kratko: kad je 1857. umro, nije bio navršio ni 39 godina. U dvanaest godina što ih je nakon studija proveo u Bosni, udario je temelj novijem kulturnom radu. 
 
Rodio se u Banjoj Luci 1818. godine. Kao mladi svećenik, koncem 1840., određen je u fojnički samostan za kapelana. Godine 1848. postao je kapelan u Varcaru (današnjem Mrkonjić-Gradu). Uz tu službu on se usput bavio proučavanjem te obavio nekoliko putovanja po Bosni, Slavoniji i Hrvatskoj. 

Od njega potječe prvi zemljopis i prva povijest Bosne (1851.). Zemljopis je pisao iz vlastitog zapažanja, tegobno sam prevaljujući ondašnje besputne krajeve ili se služeći pouzdanim izvještajima. On je bio strastven sakupljač narodnih umotvorina i osobno, ali i oduševljavajući druge za taj posao. Najznamenitije su njegove posmrtno izašle 'Narodne pjesme'. 

Jukić je  htio organizirati bosansko književno društvo »Kolo bosansko«, ali je ta zamisao propala: nije za to dobio odobrenja. Ipak, uporan kakav je bio, ostvario je jedan dio te zamisli, jer je počeo izdavati prvi bosanski časopis »Bosanski prijatelj« (1850., 1851., 1861.). Ustvari, on nije bio samo njegov urednik nego gotovo i jedini pisac. I taj časopis, iako prvi u Bosni, stoji na znatnoj visini pa se može mjeriti s drugim ondašnjim časopisima kod nas. 

Jukić spada među najznačajnije organizatore školstva u Bosni, u 19. stoljeću. Sam je osnovao tri pučke škole (u Fojnici, Docu, Varcaru) a za mnoge dao je poticaje drugim franjevcima da ih osnuju. Brinuo je da se za njih dobave potrebne knjige pa je i sam napisao 'Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga' a smislio je i način kako se mogu istovremeno poučavati djeca različita znanja i uzrasta. Sam je bio, uz svoje kapelanske dužnosti, učitelj u Varcaru. Zamislio je da se škole zavedu u svako veće naselje u Bosni i da se stvori novčana podloga za njihovo uzdržavanje pa je i sam u tom prednjačio. Škole je smatrao najkorisnijim zalogom budućnosti", zapisao je između ostalog o Jukiću fra Ignjacije Gavran. 

Fena / BH Telecom

Ovdje prenosimo dio teksta objavljenog u BH Danima o ovom uvaženom franjevcu i neospornoj veličini.

U poplavi novih "vrijednosti" i "znamenitosti", novih "nacionalnih vertikala" i "moralnih okomica", u potpuni zaborav bivaju protjerane ideje, ljudi i činovi, koji bi u sredinama što drže do svojega živoga naslijeđa i koje imaju odnjegovanu kulturu pamćenja, bili - svjetionici.

Knjiga Zemljopis i poviestnica Bosne od Slavoljuba Bošnjaka: u Zagrebu, berzotiskom narodne tiskarnice dra Ljudevita Gaja 1851. s Nadostavkom na kraju knjige, u kojemu je objavljena promemorija Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini, koje ponizno prikazuju Njegovom Carskom Veličanstvu sretnovladajućem Sultanu Abdul-Medžidu. Pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak, poznato je, pisao je fra Ivan Frano Jukić Banjalučanin (1818 - 1857).

Teško je reći na koji je način pojava ove knjige i njezina nadostavka značajnija - politički, kulturno, intelektualno... A Želje i molbe, osim što su dokumenat koji izvanrednom plastičnošću izvještava o životnim, socijalnim i političkim prilikama polovice Devetnaestoga vijeka u Bosni i Hercegovini, sa svojih 28 zahtjeva predstavljaju zapravo embrio prvoga evropskog građanskog ustava u cjelokupnoj povijesti bosanskoj.

Jukić ga je napisao godinu dana ranije, u svibnju 1850. u Varcaru, gdje je služio kao kapelan i gdje je držao prvu transkonfesionalnu osnovnu školu u historiji Bosne. Bilo je to u vrijeme kada reforme proglašene Hatišerifom od Gülhane (1839) u Bosni još ne daju nikakva rezultata, a šest-sedam godina prije Pariškoga mirovnog ugovora i Hati-humajuna iz 1856. godine, kada je Turska bila prisiljena i praktično priznati civilna prava nemuslimanima, i od kojega vremena se počinju zapošljavati prvi kršćani u državne službe (vidi Memoare sa Balkana Martina Gjurgjevića, naprimjer), ili nakon više stotina godina graditi prve crkve, itd. Fra Ivan Frano Jukić to toplije vrijeme neće, uostalom, ni dočekati, jer umire već u svibnju 1857, u svojoj tridesetdevetoj godini, u bečkoj bolnici nakon neuspjele operacije bubrega, i biva bačen u masovnu sirotinjsku grobnicu na Marxer-Friedhofu, na istom groblju i na isti način kao Mozart šezdesetšest godina prije njega (1791).

Svoj papir je Jukić, kao politički dinamit velike razorne moći, u punoj tajnosti prilikom svoga putovanja u Beč 1850. predao austrijskim političarima, s molbom da ga oni diplomatskim putem proslijede u Carigrad i zastupaju pred Portom. Bilo je to istoga ljeta kada će se Jukić po povratku u Bosnu susresti s Omer-pašom Latasom, čiju će akciju gušenja bosanskih protureformskih pobuna oduševljeno pozdraviti.

Kada su Latasu njegovi bosanski neprijatelji u Stambolu počeli o glavi raditi između ostaloga i zbog "prijateljevanja s kaurskim papazom", on je 1852. brže-bolje Jukića spremio u haps pa u surgun, a kod vlasti ga je predstavio kao opasnoga političkog smutljivca upravo zbog Želja i molbi... Od tada je Jukić krenuo na svoj križni put (Carigrad - Ancona - Dubrovnik - Rim - Đakovo - bečka bolnica - bečko groblje), da Bosne, za kojom je ginuo kao za materom, ne ugleda više nikada...

U zaključku Želja i molbi Jukić objašnjava zašto je papir morao ostati nepotpisan: "Na ove 'želje i molbe' više hiljadah Vaših podložnikah podpisalo bi se, ali ne smije! Mi smo više putah tamo da vašeg prestolja slali naše ljude, koji su većom stranom od mjestnih vezirah poubijani, a mnogi ni danas ne smiju u svoju otačbinu doći zato, što su se usudili vama molbe podnijeti ol na njih se podpisati." A na kraju bilježaka, koje su integralni dio promemorije, stoji: "Ako ne budemo dostojni carskog pomilovanja, te nam više izložene želje i molbe ne odobri, to barem nek nam dopusti da za korom kruha možemo u druge države ići, da ovdje od gladi i siromaštva ne umremo. Naše su nevolje mnogo veće nego što bi ih znali opisati. Narod strašno strada i propada..."

Sam, pak, tekst Želja i molbi politički je i civilizacijski zreo i konzistentan zahtjev, koji počinje temeljnim stavom: "Da se više ne zovemo raja, već građani i državljani cjelokupnog turskog carstva!" Zatim se nižu traženja koja logično proizlaze iz toga osnovnoga stava o građanskoj ravnopravnosti, a tiču se sudske prakse, poreza i radnih obaveza, vojne službe, statusa kmetova i prava na zemlju, vjerskih sloboda i slobodnoga pravljenja crkava, zvonika i samostana, prava na škole i školovanje, javnosti uprave i raspolaganja "zemaljskim dohodcima i troškovima", slobode putovanja u zemlji i inozemstvu. U ime pravoslavaca promemorija specifično traži da imaju pravo sami sebi birati "arhiepiskope i episkope, koji jezik i običaje zemaljske znadu" (u bilješci se objašnjava da "Grčke vladike, koje od patrijarha carigradskog zakupljuju eparkije... od njih nikakve duhovne pomoći neimamo, već samo da narod gule, glupost uzdržaju..."). Napokon, Želje i molbe sadrže zahtjev za uvođenje državne štamparije, te traženje da "nam se carske i državne zapovijedi i naredbe pokraj turskoga i bosanskim jezikom priobćuju, jerbo po dosadašnjemu priobćivanju nikad podpuno nismo znali što nam se zapovijeda i naređuje".

Na pragu Dvadesetprvoga stoljeća, stotinupedeset godina od Jukićevih Želja i molbi, a nakon što je s Dvadesetim vijekom proživjela sva čuda modernizacije (političke i svake druge), premnogo je nevjerojatnih, začudnih signala da se Bosna i Hercegovina, kao u kakvu pokvarenom vremeplovu, ponovo našla u nekom jukićevskom, historijski retardiranom vaktu socijalne bijede i nepravde, pravne nesigurnosti, vjerske i etničke obespravljenosti, kulturne konfuzije i propadanja, obrazovne i opće segregacije, te općenito na putu k nekoj deprimirajućoj, budžačkoj budućnosti, ne-evropskoj i ne-svjetskoj... Pa i debeli, sistemski zaborav, kojim su prekrivene velike anticipacijske geste poput Jukićevih Želja i molbi - nije li dio te iste budžačke budućnosti, koja je već počela a da to ni ne primjećujemo?

Izvor: BH Dani - Ivan Lovrenović